O psihoterapiji
Psihoterapiju vidim kao susret dvoje ljudi u kojem terapeut pomaže klijentu jasnije sagledati određenu situaciju i istražiti nova rješenja i načine kako se suočiti s određenim životnim okolnostima.
U svakodnevnom radu s ljudima primjećujem da je još uvijek prisutna određena nelagoda vezana za traženje pomoći u vidu psihoterapije. Kada se napokon odvažimo na taj korak i zakažemo prvi susret često puta psihoterapija bude mjesto na kome nas netko prvi puta sluša bez osude i pritiska. U tom sigurnom okruženju upoznajemo sebe na jedan drugačiji način. Uz podršku terapeuta, unosimo promjene u naš život koje nam omogućuju da budemo ispunjeniji i zadovoljniji sobom i odnosima koje gradimo s drugima.
Na početku mog vlastitog profesionalnog razvoja na polju psihoterapije i sama sam prošla kroz iskustvo vlastite psihoterapije. Sjećam se da sam trebala skupiti puno hrabrosti da dogovorim prvi susret kod svog psihoterapeuta. To vrijedno i neprocjenjivo iskustvo pomoglo mi je da bolje upoznam sebe, da bolje brinem o svojim potrebama i gradim zdravije odnose s drugima. U potpunosti se slažem sa začetnikom gestalt psihoterapije koji je rekao da je psihoterapija predobra da bi bila rezervirana samo za mentalno oboljele.
Prihvaćena definicija kaže da je psihoterapija tretman problema emocionalne prirode psihološkim putem u kojem educirana osoba namjerno uspostavlja profesionalan terapijski odnos i koristi stručne postupke u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja intenziteta postojećih psihičkih simptoma/poteškoća, u svrhu promjene poremećenih shema ponašanja i poticanje pozitivnog razvoja ličnosti djeteta, adolescenta i odrasle osobe te obuhvaća:
– psihoterapiju koja podrazumijeva uspostavljanje terapijskog odnosa radi postizanja pozitivnih promjena u smislu mijenjanja obrasca ponašanja i reagiranja uspostavljajujući vezu s nesvjesnim motivima, mislima i osjećajima
– savjetovanje koje podrazumijeva uspostavljanje terapijskog odnosa kojemu je cilj prorada aktualnih poteškoća radi pronalaženja najboljeg rješenja u skladu s potrebama osobe u savjetovanju, a pri tome se ne radi na proradi nesvjesnih motivacija aktualnih emocionalnih poteškoća
Psihoterapeut, psihijatar ili psiholog?
U privatnom i profesionalnom životu često puta primjećujem da postoji nejasnoća u razlikovanju ovih struka. Često me osobe pitaju za savjet vezano za lijekove koji bi im mogli pomoći npr. u ublažavanju anksioznosti ili nesanice. Kao psihoterapeut ni kao psiholog ne mogu im pomoći pritom jer su lijekovi u domeni psihijatra. Razjasnit ću ove pojmove.
Psihijatar je osoba koja ima završeni medicinski fakultet i specijalizaciju iz psihijatrije tijekom koje detaljno uči o dijagnostici i načinima liječenja različitih psihičkih poremećaja. Osim dijagnosticiranja poremećaja on propisuje lijekove. Psihijatri rade u klinikama i bolnicama na odjelima psihijatrije. Pacijenti često budu upućeni psihijatrima od strane liječnika primarne zdravstvene zaštite ili psihologa kako bi se osigurala ispravna dijagnoza ili psihofarmakoterapija za poremećaj na koji se sumnja.
Psiholog je osoba koja je završila studij psihologije, a psihologija je znanost koja se bavi proučavanjem psihičkih procesa i ljudskog ponašanja. Psiholozi djeluju u gotovo svim područjima ljudskog života, kao što su primjerice obrazovanje, rad, zdravstvo, sport… Školski psiholozi brinu o mentalnom zdravlju učenika i unaprjeđuju procese učenja. Surađujući s roditeljima i nastavnicima pomažu učenicima u rješavanju različitih problema. Organizacijski psiholozi provode selekciju i edukacije zaposlenika, bave se unaprjeđenjem upravljanja ljudskim resursima te prilagodbom radnog okruženja. Klinički psiholozi sudjeluju u postupku dijagnosticiranja psihičkih poremećaja, provode psihološka testiranja i intervjue što je velika pomoć psihijatrima kod postavljanja dijagnoze i pripisivanja lijekova. Primjenom psiholoških tehnika i kroz psihološko savjetovanje i sami pomažu osobama s određenim poteškoćama.
I psiholozi i psihijatri nakon fakulteta mogu upisati neku od psihoterapijskih škola (geštalt, kognitivno-bihevioralna, realitetna…) i tada postaju psihoterapeuti.
Psihoterapeut je osoba koja je nakon završenog fakulteta (u području medicine, psihologije, ali i socijalnog rada, edukacijske rehabilitacije, socijalne pedagogije, pedagogije i logopedije) završila psihoterapijsku edukaciju u trajanju od najmanje četiri godine u nekom od psihoterapijskih pravaca. Osoba je tijekom edukacije, osim teorijskog dijela, intenzivno uključena u praktični rad kroz iskustvene vježbe u edukacijskoj grupi i rad s klijentima pod supervizijom. Prolazi i iskustvo vlastite individualne psihoterapije. Kad stekne diplomu, psihoterapeut je dužan redovito se educirati, supervizirati i raditi na sebi.
Kada psihoterapija može pomoći?
- kada dulje vrijeme ne uspijevate prevladati neugodne osjećaje poput potištenosti, napetosti, uznemirenosti, straha, nesigurnosti
- osjećate se usamljeno
- nezadovoljni ste sami sa sobom, imate osjećaj manje vrijednosti
- imate teškoće u odnosima s drugima (članovima obitelji, partnerima, prijateljima, kolegama s posla, nadređenima)
- suočeni ste s teškim životnim situacijama poput smrti bliskog člana obitelji, teške bolesti, rastave
- teško se prilagođavate na promjene u životnim okolnostima (selidba, rođenje djeteta, promjena posla)
- zainteresirani ste za osobni rast i razvoj, želite naučiti više o sebi, ostvariti kvalitetnije odnose s drugima i poboljšati kvalitetu vlastitog života
Kako izgleda psihoterapijski susret
U inicijalnom, prvom razgovoru se upoznajemo i razgovaramo o razlozima koji su Vas potaknuli da se javite. Također razgovaramo o međusobnim očekivanjima i ciljevima koje želite postići. Dogovaramo način rada, načela povjerljivosti, trajanje susreta. Preporučeni tempo rada je jednom tjedno po jedan sat, a u slučaju krize i češće.
Kroz terapijski dijalog i druge terapijske metode, upoznajete sebe na jedan drugačiji način, učite više o sebi, više prihvaćate sebe, uvježbavate vještine koje dosad niste imali prilike razviti – primjerice kako se zauzeti za sebe, kako više brinuti o sebi, kako bolje komunicirati s drugima…
Za uspjeh psihoterapije vrlo je važna kvaliteta odnosa koji se uspostavlja između terapeuta i klijenta i njihova posvećenost terapijskom procesu. Potrebno je da ste zainteresirani za rad na sebi i otvoreni za promjene. Često se radi o dugotrajnom procesu u kojem nećete dobiti gotove savjete i rješenja za “sretan” život. Nudi Vam se oslonac da u sigurnom okruženju istražujete vlastitu nutrinu i odnose koje gradite s drugima te donosite odluke koje će Vam omogućiti da živite potpunije i zadovoljnije. Ponekad se nakon psihoterapije možemo osjećati i lošije jer dolazimo u kontakt s raznim dijelovima sebe s kojima se ne osjećamo baš ugodno i koje inače izbjegavamo. No upravo nas oni često sputavaju na nekim područjima života i baveći se i tim dijelovima sebe zapravo stvaramo mogućnost da se osjećamo mnogo bolje.
O gestalt psihoterapiji
Gestalt terapija je humanistička terapija koja polazi od uvjerenja da smo rođeni sa sposobnošću da budemo u dobrom kontaktu sa sobom i drugima i da vodimo kreativan i ispunjujući život u kojem prevladavamo teškoće na koje nailazimo. No ponekad u tom procesu zaglavimo i potrebna nam je pomoć. Često u toku djetinjstva, a nekad i kasnije, ostanemo zaglavljeni u fiksiranim obrascima i uvjerenjima o sebi. Kroz gestalt terapiju istražujemo i osvještavamo kako su ovi obrasci još uvijek aktivni i utječu na naš sadašnji život. Terapeut nam pomaže da nađemo novi i kreativniji način da riješimo teškoće i krize s kojima se suočavamo.
Glavna ideja gestalt psihoterapije je dobar kontakt sa samima sobom i drugima. Dobar kontakt je naša temeljna ljudska potreba. Ako smo u dobrom kontaktu sa samima sobom i s drugima oko sebe, znači da smo u mogućnosti zadovoljiti vlastite potrebe i pronaći najbolji način kako uskladiti naše potrebe i potrebe drugih ljudi ili okoline. Kako se okolnosti mijenjaju i mi se prilagođavamo i mijenjamo naše ponašanje da bi se na odgovarajući način suočili s novom situacijom. Kvalitetan život karakterizira upravo kreativna prilagodba novonastalim okolnostima. Ovo je najlakše razumjeti ako promatramo dijete kako se razvija. Sasvim je prirodno da beba plače kada je zbog nečeg uznemirena te tada očekuje našu pažnju. Kasnije, dijete može riječima izraziti što ga smeta i tražiti na taj način podršku od roditelja. Kako je starije, obratit će se prijateljima za utjehu. Dakle, ono uči kako da zadovolji svoju potrebu. Traženje podrške od drugih bliskih osoba postane njegov uobičajen odgovor na situaciju u kojoj je uznemireno. Međutim, ukoliko dijete u ranoj dobi ne dobije podršku roditelja ili drugih važnih odraslih osoba te biva odbijeno kada se osjeća uznemireno, prilagođava se najbolje što zna datim okolnostima. Gubi nadu i povjerenje u druge ljude i odustaje od ideje da će naići na podršku i razumijevanje od strane drugih. Oslanja se isključivo na sebe samoga. To dovodi do toga da ni u budućnosti neće tražiti podršku drugih oko sebe. Na taj način formira se stil kontakta ili karakterni stil koje se onda javlja u različitim životnim situacijama (prema Joyce i Sills, 2010). No takav način reagiranja u odrasloj dobi više nije koristan. U našoj okolini sada sigurno postoje druge osobe koje će s podrškom odgovoriti na našu potrebu. Temeljem ranih iskustava mi više ne tražimo podršku drugih niti ju očekujemo jer nismo uopće svjesni da ju možemo dobiti.
Kao u ovom opisanom primjeru, tako u mnogim situacijama u životu nismo svjesni načina na koji ostvarujemo kontakt i nismo svjesni da postoji i drugi izbor. Proširivanje i poticanje pune svjesnosti jedna je od glavnih karakteristika gestalt terapije. Kroz terapijski odnos postajemo svjesni nekih drugih načina kako možemo reagirati u određenim situacijama.
Svjesnost je oblik iskustva koje bi se u širem smislu moglo definirati kao biti u dodiru sa onim što jest… osoba koja je svjesna zna što radi, zna kako to radi, da ima mogućnost i da bira da bude to što jest (Yontef, 1993).
Terapijski proces odvija se kroz dijalog između terapeuta i klijenta. Dijalog u gestalt terapiji uključuje odnos u kojem je terapeut iskreno zainteresiran za klijenta, uključen u terapijski proces, spreman da vidi i čuje klijenta te ozbiljno shvaća njegove misli, osjećaje i potrebe. Buber je otprilike rekao „Terapeut mora osjetiti onu drugu stranu, klijentovu stranu odnosa, kao tjelesni dodir, da bi znao kako se klijent osjeća”.